top of page
our-exsperts.jpg

Opinions of
our experts 

Profesorica Jelisaveta Blagojević za BUKU: Distopijska budućnost zahteva od nas da mislimo nefašistički!

Jelisaveta Blagojević redovna je profesorica Fakulteta za medije i komunikacije. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a doktorirala 2006. godine na Univerzitetu u Novom Sadu, Asocijacija centara za interdisciplinarne studije i multidisciplinarne studije i istraživanja.

​

Gostujuća je predavačica na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, predavačica u Centru za ženske studije i istraživanja roda u Beogradu, gostujuća predavačica na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, gostujuća predavačica na Institutu Studiorum Humanitatis (ISH) u Ljubljani. Objavila je brojne radove iz oblasti filozofije, političke filozofije i rodnih i queer studija. Direktorica je Centra za istraživanje kultura, politika i identiteta (IPAK.Centar) u Beogradu i direktorica je Međunarodne Letnje škole za seksualnost, kulture i politike.

​

U Banjaluci je profesorica Blagojević boravila tokom konferencije “Misliti bez ograda”, koja je posvećena Hani Arent, pa smo iskoristili tu priliku da sa njom razgovaramo o filozofiji, mišljenji, Hani Arent, protestima studenata u Srbiji i drugim temama.

​

Profesorce Blagović, vaš filozofski put prilično je interdisciplinaran, od istorije filozofije, preko političke filozofije, do rodnih i kvir studija, kojima se danas bavite. Ono što me zanima jeste, kako ste se odlučili da se bavite baš rodnim i kvir studijama? To je ipak jedna oblast filozofije koja nije toliko dominantna u klasičnim filozofskim studijama.

​

Tokom studija filozofije primjetila sam odsustvo nekih tema. To odsustvo tema bilo je sve ono što sam kasnije pronašla u studijama roda i u kvir studijama. Dakle, teme koje se tiču, pre svega, koncepta manjinskog. Šta to znači? Ne mislim pritom na manjine u nekom klasičnom, dnevnopolitičkom smislu, nego na pitanje: šta znači biti manjinski? Šta znači dolaziti iz pozicije koja nije dominantna, koja ne pripada dominantnim vrednostima i diskursima? U bavljenju tim pozicijama našla sam neke neophodne odgovore na važna pitanja koja postavlja savremena politička filozofija. Dakle, šanse za bolje razumevanje sveta u kojem živimo, kao i načina na koji o njemu mislimo, leže, između ostalog, u boljem razumevanju šta znači biti manjinski.

​

Kad govorimo o manjinskom, možemo li reći da je manjinsko sve ono što nije tradicionalno i patrijarhalno?

​

Tako je. Sve ono što nije deo onoga što je društvom propisano kao norma, kao prihvatljivo, pa onda i govor o tome. Mislim da je važno pomeriti fokus sa pojednostavljenog razumevanja manjinskih grupa, koje prebrojavamo i uvek znamo na koga mislimo, ka promišljanju manjinskog kao stava — kao pozicije koja je deo svakoga od nas u odnosu na poredak.

​

Učestvujete na konferenciji Misliti bez ograda, koja je posvećena godišnjici Hane Arent. Šta danas, po Vašem mišljenju, znači misliti bez ograda?

​

To je bilo jedno od važnih pitanja konferencije i postavljeno je na mnogo različitih načina. Misliti bez ograda, po Hani Arent, znači misliti bez institucionalne podrške, ili da povežem s prethodnim pitanjem, ja bih rekla da je mišljenje bez oslonca manjinsko mišljenje. Dakle, mišljenje koje luta, koje nije prepoznato i priznato u društvu kao deo dominantnih diskursa. Fraza “misliti bez ograda” kod Arent zapravo izaziva sam koncept mišljenja u zapadnoevropskoj kulturi.

​

Ako ona govori o tome da je “nemisliti” jednako banalnosti zla, ja postavljam pitanje: a šta ako je u kulturi u kojoj živimo, i u istoriji filozofije o kojoj govorimo, mišljenje upravo ono što proizvodi banalnost zla? Živimo u krizi pojmova, uverenja, ideologija, institucija; u ozbiljnoj fašizaciji svakodnevnog života, koja nam se prišunjala kroz liberalne institucije koje su obećavale i zagovarale nešto sasvim drugo. Zato se ponovo postavlja pitanje — šta je mišljenje? Koji je to način mišljenja koji nas otvara za svet i budućnost, a ne zatvara u različite društvene grupe i ideologije koje zapravo ništa ne menjaju?

​

Pomenuli ste “banalnost zla”, pojam koji se najviše vezuje za Hanu Arent. Kako se taj pojam odnosi na današnje vrijeme, prije svega mislim na društvene mreže, ratove, globalne krize?

​

Hana Arent je jedna od političkih teoretičarki koja se danas ponovo snažno aktualizovala. Jedan od razloga za to je naše sve veće prisustvo u digitalnom prostoru. Na konferenciji sam pomenula da imamo novu generaciju, takozvanu “alfa generaciju”, koja je rođena u digitalnom svetu koja ne poznaje više analogno iskustvo. U tom smislu, naš zadatak prevođenja između svetova i pokušaj da razumemo gde idemo postaje sve važniji.

​

Banalnost zla u doba algoritama, u dobu sistema koji misle umesto nas, dok mi pristajemo u ime “optimizacije” i “efikasnosti” postaje novi izazov Arentine misli. Da li digitalni svet, zapravo, proizvodi novi model Ajhmana činovnika koji, poput korisnika društvenih mreža, postupa prema algoritmu koji odlučuje umesto njega?

​

Koristila sam i ideje teoretičarke Katerine Kolozove, koja upotrebljava pojam automaton onoga koji deluje mehanički, bez promišljanja. Ajhman ne misli, već samo “radi svoj posao”. Taj pojam pokazuje automatsku strukturu modernog subjekta: digitalno nam, dakle, ne otkriva novu pretnju, nego osvetljava činjenicu da je moderni subjekt oduvek imao automatsku strukturu. Digitalno vreme, najsnažnije do sada, otvara pitanje: da li je sama struktura modernog subjekta takva da ne može da prevaziđe banalnost zla?

​

Pročitala sam da ste ranije rekli da su studenti u Srbiji održali lekciju demokratije. Godinu dana posle protesta, kako danas gledate na sve ono što se dešava?

​

Pojavila se nova politička generacija u Srbiji koja je učinila neverovatno mnogo za društvo, bez obzira na status vlasti koja, po mom mišljenju, odbrojava svoje dane. Studenti su ponovo proizveli društvo, zajednicu, svojim marševima i susretima s ljudima na mestima koja su bila zaboravljena. Oni su svojim telima povezali, “prokrvili” srpsko društvo. To je tekovina s kojom možemo da radimo. Nadam se da će problemi koji su se pojavili uspeti da se kanališu u političke procese koji su nam neophodni.

​

Koliko je važno da univerzitetski profesori, kao deo elite, javno reaguju u trenutku mogućih promena?

​

Svaki ozbiljan univerzitetski rad mora da podrazumeva i neku vrstu društvenog angažmana, inače ostaje izolovan, a to posebno važi za one koji se bave filozofijom i društvenim teorijama.

​

Vratimo se sada na kvir studije. U Vašim radovima često ističete da kvir nije samo pitanje identiteta, već način mišljenja i otpora. Kako danas vidite političku snagu kvir pozicije u regionu koji još uvek ne prepoznaje tu “drugost”?

​

Mnogo važnih stvari se desilo u oblasti kvir teorije i politike. Iako živimo u tradicionalnim, patrijarhalnim društvima, otpor tim vrednostima je snažan i dragocen, iako nije uvek prepoznat. U različitim sredinama regiona postoje ljudi koji ozbiljno, angažovano i hrabro posvećuju svoje živote tim temama.

​

Sam termin kvir zadržan je u originalu, ne prevodi se slučajno. Velike su polemike vođene oko toga. Predloženi prevod “nastrano” odgovara u pogledu uvredljivosti, jer je i sam pojam “kvir” prvobitno bio pogrdan, ali je upravo zato zadržan da bi se ta pogrdnost reafirmisala u mišljenju i jeziku. Ipak, “nastrano” ne prenosi u potpunosti tu snagu u svakodnevnom govoru, jer ukoliko želite nekoga da uvijedite nećete mu reći da je nastran.

​

Kvir, kao pojam i kao politika, predstavlja stalnu kritiku tradicionalnog koncepta identiteta. U vezi s tim, kao i s manjinskim pozicijama o kojima smo govorili, kvir naglašava procesualnost između identiteta , između različitih aspekata jedne osobe kao vrednu i teorijski i politički značajnu.

​

Za kraj, koliko je moguće danas živeti kvir svakodnevicu u društvu koje još nije prihvatilo drugačije rodne izraze? Da li je kvir danas egzistencijalni izbor ili čin slobode?

​

Uvek kada dolazite iz pozicije onoga što nije priznato i prepoznato, imate šansu da budete korektiv većinskog, dominantnog poretka. U tom smislu, kvir teorija i mišljenje imaju potencijal da budu kritički i subverzivni, mada to ne znači da to uvek i jesu. Važno je da prakse onih koji nisu deo dominantnog poretka, njihova iskustva, emocije, strategije borbe i preživljavanja ozbiljno uzmemo u obzir pri promišljanju savremenog trenutka, koji, nažalost, ne izgleda dobro. Distopijska budućnost koja nam se približava zahteva od nas da, kako bih rekla, mislimo nefašistički

​

Извор: Buka

CONTACT US

Institute of Social Sciences and Humanities - Skopje

Street “20 Oktomvri”
nr.8, second floor
1000 Skopje, Republic of North Macedonia

Phone: +389 2 3113 059

  • Spotify
  • Facebook
  • YouTube

© 2025 Institute of Social Sciences and Humanities - Skopje

bottom of page